• 1
  • 0
Prvi problem medicinske prirode koji muči mnoge mlade majke je koža – pelenski osip. Upornislučajevi, koji kod bebe izazivaju stalnu neugodnost i razdražljivost, mogu biti zaista frustrirajući. Majke, iz očaja, često kupuju razne pomade ili požure pedijatru kako bi izlečile ovaj jednostavan i vrlo čest problem. Ni jedno ni drugo nije neophodno, a oboje može biti i štetno za dete.
Jedna od prvih stvari s kojom se susreće dete kada prvi put dođe pedijatru nakon što je rođeno je tipično preterivanje s lekovima. Gotovo svi lekari nepotrebno koriste neke lekove, većina ih koristi bez razmišljanja, a posledica takvog ponašanja je da je opasno preterivanje s lekovima postalo pre pravilo nego izuzetak u američkoj medicinskoj praksi. Pelenski osip je jednostavan problem kojise može, i trebalo bi, rešavati ga jednostavnim merama. Takav stav je, naravno, neprihvatljiv proizvođačima lekova i kozmetike, a takođe i pedijatrima. Pokažite im ružičastu, iziritiranu zadnjicu svog deteta i odmah će vam predložiti čitavu paletu raznih krema i pomada koje sadrže antibiotike, kortizon hidrokortizon, čije su potencijalne štetne posledice zaista nešto oko čega bi se trebalo zabrinuti!
Preventiva je ključ da izbegnete pelenski osip. Ne upotrebljavajte ni plastične ni gumene gaćice, niti pelene za jednokratnu upotrebu. Služite se pamučnim pelenama i pazite da su dobro isprane. Bebu pažljivo operite blagim sapunom i vodom nakon svake stolice i ostavljajte je što više na vazduhu, bez pelena. Ako se osip pojavi uprkos ovim merama, i dalje jednako negujte bebu, ali joj zadnjicu naprašite običnim kukuruznim skrobom pre sledećeg presvlačenja. Ako ni time ne rešite problem, skrob zamenite nekom mašću na bazi cinkovog oksida ili Lassarovom pastom, što je takođe preparat na bazi cinka. Pažljivo pratite u kakvom su stanju pelene, i čim su mokre zamenite pelenu.
Ako uporno sledite ove mere, a osip ostaje uporan, možda postoji neki drugi problem kojizahteva medicinsko lečenje. Takvi slučajevisu retki. Jedan primersu osipi uzrokovani gljivičnom infekcijom (često izazvani antibioticima) koje će možda biti neophodno lečiti prepisanim mastima. Hrana, kao što je kravlje mleko ili veštačko mleko na bazi soje, su česti krivci. To je samo još jedan od bezbroj argumenata u korist dojenja. Ono u velikoj meri smanjuje učestalost pelenskog osipa kao i drugih problema koji proizlaze iz alergija na hranu.
Akne su na drugom kraju spektra kožnih bolesti koje muče decu i adolescente. Ta izobličavajuća bolest napada nebrojene tinejdžere, neku mlađu decu, i odrasle. Fizičko delovanje je prilično razjašnjeno, ali je medicina još uvek zbunjena pred njenim uzrocima. Na polju olakšavanja simptoma akni vrlo malo se napredovalo, još manje u njihovom lečenju onim, što je za mene, neprihvatljivo rizično.

Zašto se javljaju akne

Akne su bolest lojnih žlezda koje su smeštene oko 30 mm ispod površine kože. One izlučuju loj poznatiji kao sebum koji podmazuje kosu, kožu i sprečava isušivanje kože, čime se stabiliziuje telesna temperatura. Sebum sadrži oko 50% triglicerida, odnosno obične masti. To je hrana za Corynebakteriju akni, bakteriju koja se nalazi u folikulima kose. Množenjem tih bakterija stvara se nusproizvod koji izaziva iritaciju folikula. Proces je složen i njegove posledice su začepljenje pora, nakupljanje sebuma i razvoj bolesti od belih do crnih mitisera, preko gnojnih bubuljica, da bise, na kraju, u oko 2% slučajeva, razvile ciste. Upravo te ciste mogu ostaviti ožiljke, naročito ako se probijaju ili stiskaju, što izaziva širenje infekcije. Uz akne je vezano puno priča. Mnogi ljudi veruju da su mitiseri uzrokovani nakupljanjem nečistoće u porama. To nije tačno. Crna boja ne proizlazi iz nečistoće već iz nakupljanja pigmenta melanina – iste stvari koja Kavkažanima daje tamni ten ako su izloženi suncu. Ali, upravo zahvaljujući tom verovanju mnoge pubertetlije peru i strugaju lice “do gole kože”. Uobičajena čistoća je vrlina, alisnažno ribanje sapunom i vodom neće imati nikakvo delovanje na akne jer ne dopire u duboke slojeve kože gde se sebum nakuplja. Previše ribanja može čak pogoršati stanje.
Pogrešno shvatanje uloge hrane u razvoju tog problema je takođe rašireno među žrtvama akni, pa čak i među lekarima. Neka od tih uverenja su korisna iz razloga što deca bar ne jedu bezvrednu hranu. Činjenica je da postoje određene kategorije hrane koje izazivaju i podstiču razvitak akni. Tu su pre svega čokolada i masna hrana. Postoje empirijski dokazi da neka hrana može otežatistanje pacijenata. Ovde se ne radi o tome da bi alergija na hranu mogla biti uzrok, već trovanje organizma lošom hranom.
Ali, činise da neki pojedinci ipak reaguju na određene namirnice. Kada se odredi da neka namirnica podstiče razvitak akni, treba je izbegavati bez obzira na to šta pokazuju istraživanja.
Neki nutricionisti imaju uspehe u prehrambenom pristupu aknama. Lekari se tome mogu podsmehivati i navoditi istraživanja koja negiraju bilo kakav uticaj ishrane u razvitku akni. Neki čak to nazivaju i šarlatanstvom. U međuvremenu, svoje pacijente i dalje leče nekim oblikom vlastitog nenaučnog šarlatanstva, koje ne može udovoljiti kriterijumu naučnog istraživanja.

Lečenje, u slučaju akni, vrlo malo pomaže

U apotekama se nudi više od sto pedeset preparata koji se mogu dobiti bezrecepta. Većina poznatijih sadrži benzoil peroksid koji ukloni jedan deo masnoća i može pružiti blago olakšanje nekim pacijentima. Čak i ako tako ne deluje, bolje je da vaš sin ili kćerka u pubertetu upotrebljavaju jedan od tih preparata nego neki mnogo opasniji, a ni malo delotvorniji lek koji prepiše doktor. Godinama tokom prakse gledao sam doktore koji akne leče antibioticima poput tetraciklina i eritromicina; vitaminom A u velikim (i štetnim) dozama; tabletama cinkovog sulfata; kortizonom; injekcijama triamcinolon acetonid kako bi se rane očistile; hormonalnom terapijom; ultravioletnim zracima; losionima koji sadrže sumpor; natrijum thiosulfat;salicilnu kiselinu s alkoholom u različitim kombinacijama; ljuštenjem gornjeg sloja kože; hemijskim pilingom lica; rentgenskim zracima, pa čak i, neverovatno, ginekološkom operacijom! I, nakon svog tog nadrilekarstva, neki još uvek imaju petlju nutricioniste nazvati šarlatanima! Ne želim ulaziti u raspravu o šteti koju može izazvati svaki od navedenih načina lečenja, od kojih ni jedan nije delotvoran, ali dopustite mi da vam pokažem šta se može dogoditi pacijentima kada lekari primenjuju neproverene i nedokazane oblike lečenja.
Pre dvadesetak godina desetine hiljada žrtava akni lečeno je rentgenskim zračenjem kako bi se bolest kontrolisala ili izlečila. Moram priznati da sam i sam prepisivao takvo lečenje. Rezultati takvog opasnog i nerazumnog ponašanja vidljivi su danas u pravoj epidemiji tumora tiroidne žlezde (od kojih su neki zloćudni) među onima koji su bili izloženi katastrofalnom zračenju iz ovog ili onog razloga.
Iako je terapija zračenja u slučaju akni prevaziđena, pedijatri i dermatolozi su je zamenili drugim oblicima lečenja kojisu uglavnom nedelotvorni, a sami po sebi su vrlo opasni. Usprkos štet nosti, koriste se razni preparati tetraciklina. Dugotrajnije uzimanje antibiotika izaziva osetljivost tela na ozbiljne upale jer njihovo delovanje nije ograničeno samo na štetne bakterije. Oni takođe ubijaju bakterije koje štite telo, otvarajući put ozbiljnim upalama koje su bile gotovo nepoznate 30 ili 40 godina unazad. Ako se tetraciklin daje maloj deci, može izazvati trajno žutilo zuba i delovati čak i na kosti.
Žrtve akni čiji je ten jako unakažen i pun ožiljaka podvrgavaju se skidanju sloja kože. Ti postupci uključuju upotrebu peščanog papira (smirka), žičanih četki i drugih oštrih stvari kako bi se skinuo sloj kože koji je pun ožiljaka. Delotvornost takvih postupaka nikada nije dokazana. Istraživanja jednog naučnika s medicinskog fakulteta Houston’s Baylor College iz 1977. godine pokazala su da je: “Lečenje udubljenja i ožiljaka akni klasičnom dermabrazijom, u najboljem slučaju je pomalo razočaravajuće; u najgorem, ono je neuspešno i često praćeno neželjenim posledicama.”

Eksperimentišite sigurnim načinima lečenja

Olečenju bubuljica postoje razne teorije, ali ne i dokazi o njihovoj uspešnosti, osim u slučaju Accutanea. Svaki doktor izdravstveni radnik koji leči bubuljice ima svoj mali katalog načina lečenja koji su, po njegovu mišljenju, delotvorni. Ali nema naučnih dokaza da bilo koji od njih zaista leči. Zbog toga je moja dugogodišnja strategija u lečenju bubuljica prepisivanje samo onih načina lečenja za koje postoji minimalna verovatnoća da će škoditi pacijentu. Kao i kod onih opasnijih, neki su delotvorni, a neki ne. Ne znam zašto, a ni drugi to ne znaju. Štaviše, ni jedan ne zahteva medicinski nadzor, pa možete eksperimentisati dok ne pronađete najuspešniji način lečenja koji neće biti opasan za zdravlje i biće jeftin.
Napomenuo sam da postoje dokazi da su akne vezane za način ishrane, alise čini da je u mnogim slučajevima važan pristup. Dr. Jonathan Wright, autor izvrsne rubrike u časopisu “Prevention” (Preventiva), ponudio je neke dokaze o povezanosti ishrane i bubuljica. Dokazi su uverljivi. Wright piše da su bubuljice bile nepoznate Eskimima na severu Kanade sve dok nisu prešli sa “primitivne” ishrane na civilizovanu. U tom trenu učestalost bubuljica među Eskimima je dosegla gotovo 100%. Dr. Wright nije jedini cenjeni doktor koji veruje da je pristup ishrani jedini razuman način lečenja te bolesti.
“Naišao sam na samo nekoliko slučajeva bubuljica (čak i među onim najgorim slučajevima)”, kaže dr. Wright, “koji nisu reagovali na lečenje koje se sastojalo od izbegavanja svih namirnica koje izazivaju alergije i dodavanja cinka, esencijalnih masnih kiselina, vitamina B kompleksa i vitamina A. Čak i u mnogim upornim slučajevima čini se da je pomagalo praćenje faktora asimilacije hranljivih stvari. Zapravo, zadnjih četiri ili pet godina jedva da sam lečio nekoga čije se bubuljice nisu smirile ili sasvim izlečile zahvaljujući promeni ishrane.”
Svojim pacijentima savetujem da posebno pripaze na ishranu. Nije dovoljno samo izbaciti one namirnice koje otežavaju stanje nego treba pronaći dijetu koja će to stanje poboljšati. Ne pokušavajte s doktorom razgovarati o ishrani, jer on o njoj ne zna ništa pa, prema tome, u nju ni ne veruje. On veruje u bolji život pomoću hemije i verovatno će prepisati tetraciklin, hidrokortizon ili Accutane. Umesto da odete kod doktora, pročitajte nekoliko dobrih knjiga o ishrani i pokušajte primeniti ono što se preporučuje.
Pokušajte sa dijetama u kojima se izbegava šećer, belo brašno i sva prerađena hrana koja sadrži hemijske dodatke ili konzervanse bilo koje vrste. Pažljivo pratite detetovu ishranu kako biste odredili da li dolazi do “napada” bubuljica istovremeno sa uzimanjem određene namirnice. Pazite na čistoću, ali izbegavajte preterano ribanje ugroženih područja jer od toga može biti više štete nego koristi. Ako mislite da bi ipak trebalo uzeti neki lokalni lek, idite u apoteku, ne doktoru. Preparati koji se mogu dobiti bez recepta verovatno neće biti jako korisni, ali su sigurniji u poredjenju sa lekovima koje može prepisati doktor.

Add Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *