• 456
  • 0

Kasnije, kada je vaše dete krenulo u školu, brinuli ste se za druge stvari: da li će uspeti da iskoristi sve svoje potencijale i da li će u uspehu zaostajati za drugom decom. Posebno ste bili zabrinuti za razvoj dveju najvažnijih sposobnosti – čitanja i pisanja.

U kasnijem periodu života, sa brigom ste pratili da li je um vašeg sad već odraslog deteta u stanju da zadovolji zahteve koje nameće život. Deca sve češće ne uspevaju da ispune zahteve života i postoji ogroman broj dokaza da je u većini slučajeva glavni krivac
televizija.

Studije pokazuju da je oko 97% male dece kreativno, ali da se na kraju srednje škole situacija potpuno preokrene i da samo 2 – 3% njih ostane kreativno!

U protekle tri decenije rezultati na verbalnim testovima ACT i SAT rapidno se pogoršavaju. Danas je svaki treći Amerikanac funkcionalno nepismen. Da li se i vama desilo da vam se dete vratilo iz škole sa porukom od učiteljice da vaše dete ima poteškoća u pisanju, da sporo čita i da nije motivisano?
 

Narušena sposobnost komunikacije u pisanoj formi nije bezazlena stvar.

Ta pojava je, u Americi na primer, poprimila razmere nacionalne krize.

“Ako su vam deca na fakultetu, postoji mogućnost da pozavršetku studija neće biti u stanju da na jednostavnom i razumljivom engleskom jeziku napišu bilo kakav tekst solidne strukture. Ako idu u srednju školu i planiraju da se upišu na fakultet, postoji velika verovatnoća da, kada se upišu na neki od njih, neće umeti da pišu na engleskom jeziku, ni na onom najnižem nivou koji se očekuje na fakultetu…”

“Prosečan čovek koristi manje od deset odsto mozga… Najsposobniji mislioci, kao što su bili Leonardo da Vinči i Mikelanđelo, koristili su možda desetinu više. Onaj ko bi mogao da koristi ceo svoj mozak mogao bi da vlada svetom – ali verovatno to ne bi želeo. Ljudska lobanja krije svet o kome jedva nešto znamo.“

Šta je uzrok tako žalosnog stanja stvari? Roditelji?Nastavnici?
 

Prestali smo da razmišljamo rečima, primetio je istoričar Žak Barzun. Prestali smo da učimo decu da se istina može iskazati samo pravim rečima”.
 

Mnogobrojne studije pokazuju da oni koji ne čitaju dovoljno, najverovatnije neće moći dobro ni da pišu, jer, da bi čovek mogao pravilno da piše, u arhivi mozga moraju postojati modeli verbalnih uloga. Kada neki brucoš u mom razredu sedi u učionici i gleda belo u prazan papir ispred sebe, gotovo da mogu da garantujem da taj student dolazi iz porodice u kojoj je televizor uključen i duže od sedam sati dnevno, što trenutno predstavlja prosek za uobičajenu porodicu u Americi. Takvom studentu, koji je retko kada čitao i imao svoj mir, i koji je mogao da izvlači zaključke samo na osnovu haotičnih nestrukturisanih prizora sa televizije, gotovo je nemoguće da sastavi jednu koherentnu rečenicu, a još manje jedan dobar pasus.

Kada isključite TV, ma koliko godina tada imali, i započnete da sprovodite sveobuhvatan program čitanja, ponovo ćete početi da živite, a počeće da vam se vraća umna snaga i sposobnost usmenog i pismenog izražavanja.

Oni koji ne čitaju knjige ne samo što ne umeju dobro da pišu, već nisu sposobni ni za efikasno apstraktno razmišljanje – otežano dolaze do veze između uzroka i posledice. Nesposobni za matematičko rasuđivanje i statističku analizu (pa stoga ni da dođu do pravilnih zaključaka zasnovanih na apstraktnim pojmovima), a ni za pravilno pretakanje ideja u reči, ovi mladi ljudi odrasli uz ekran razlog su za sve dublji jaz između američkog biznisa i međunarodne poslovne konkurencije.

Ko može da ignoriše najnovije procene prema kojima prosečno dete do kraja srednje škole provede 22.000 sati pred televizorom – dva puta više vremena nego u učionici.

Koga ne zabrinjavaju dokazi iz škole po kojima učenici, izgleda, pate od poremećaja nedostatka pažnje, smanjene sposobnosti verbalnog izražavanja i razumevanja pročitanog teksta dok, prema proceni nastavnika, deci više nego ikada nedostaju kreativnost, istrajnost i analitičke sposobnosti.

Deca koja mnogo gledaju televiziju su slabije zainteresovana za čitanje, manje su inventivna i upotrebljavaju jednostavnije jezičke forme. Uz to stalno nalazimo dokaze da se često gledanje televizije povezuje sa agresivnijim ponašanjem.

– TV umanjuje moć imaginacije, a istovremeno urezuje u naš um neizbrisive slike koje ostaju tu do kraja života.
– TV lišava ljude pravih životnih iskustava tako što ih drži zatvorene u njihovim stanovima, umesto da se druže sa prijateljima, komšijama i svojom porodicom.
– TV je više okrenuta mržnji nego ljubavi, smrti nego životu, nasilju nego harmoniji

Add Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *