• 439
  • 0

Osećaj sigurnosti kod deteta najvećim delom potiče od zdravog inežnog odnosa između majke i oca. Kada se roditelji razvedu, i dete se oseća razvedenim. A deca, naročito ona mlađa, često misle da su ona kriva za to što mama i tata više nisu zajedno. Kada dođe do razvoda, obično jedan od roditelja dobija starateljstvo nad decom. Zbog toga deca smatraju da ih je onaj drugi roditelj, koji ne živi sa njima, napustio. Evo kako deca razmišljaju: „Ako nešto ne mogu da vidim, onda to ni ne postoji.“ Ona stalno ispituju: „Gde je tata?“ ili „Gde je mama?“, „Zašto su me napustili?, Šta sam to toliko strašno uradio/la da su morali da odu?“

Da bi se deca razvila u celovitu ličnost, Bogom dani softver u našem mozgu kaže da su im potrebna oba roditelja, i muški i ženski.
Ćerka će se u prvih dvanaest godina života ugledati na svoju majku. Ona će hteti da nosi mamine cipele, da se igra sa maminim šerpama i stavlja kremu baš kao i mama. Ona u tom periodu ne shvata da u isto vreme ona uči i od tate, ali samo na jedan suptilniji  način. Ona posmatra kako se on ophodi prema mami i njegove izraze nežnosti prema njoj. Potrebni su joj odobravanje i komplimenti od strane muške osobe u njenom životu, tako  da ona počinje da se ponaša na način koji će, kako je videla iz primera svojih roditelja, proizvesti takvu pozitivnu reakciju kod njenog tate.

Međutim, kada uđe u pubertet, ćerka će svoju pažnju preusmeriti sa majke na oca, i od  njega će primati odobravanje, prihvatanje i nadgledanje. Čak i njen osećaj za duhovnost dolazi preko oca i njegovog  duhovnog života. U slučaju muškog deteta imamo obrnutu  situaciju. Sin će se do perioda puberteta usredsrediti i ugledati na oca, a potom će se usredsrediti na majku i u odnosu i komunikaciji sa njom naučiti da se ophodi prema ženi.

Šta se dešava kada nema jednog od roditelja? Dete propušta da nauči onaj deo koji se uči posmatranjem dotičnog roditelja i komuni kacijom sa njim, i nastaje „rupa“ u njegovom sazrevanju i odrastanju. Dr Laura Šlezinger, koju putem radio-emisija čuje 15 miliona slušalaca nedeljno, žestoko se protivi razvodu. Ona je mnogo puta u svojim emisijama naglasila da bračni parovi  koji  imaju decu  ne  treba čak ni da pomisle na razvod. Umesto toga, oni bi trebalo da potraže pomoć koja im je neophodna u rešavanju njihovih ličnih i bračnih problema i obavežu se da će dokle god imaju decu biti tu pored njih. Ako su se već razveli, onda bi trebalo da bar žive blizu  edan drugog u istom gradu da bi oba roditelja mogla podjednako vreme da provode sa svojom decom. Iako je važno da deca imaju jedan dom i da svake noći spavaju u istom krevetu, to ne znači da otac ne može da dođe po decu posle škole i spremi im večeru.

Deci je potrebno da oba roditelja budu podjednako uključena u njihov život. Sociolog Sara Meklanahan (McLanahan) je ranih devedesetih počela da zastupa teoriju da je deci koju je odgajao samo jedan od roditelja  isto tako dobro kao i deci koja su odrasla sa oba roditelja. Međutim, bila je šokirana onim što je otkrila. Uvidela je da nije bila u pravu! „Deca  koja su odrasla samo sa jednim roditeljem imala su dva puta veće šanse da napuste srednju školu, rode vanbračnu decu u tinejdžerskim godinama i počnu da piju, a i češće se razvode kada stupe u brak“ (Dr. Laura Schlessinger, How Could You Do That?! Harper Collins, 1996, 242).

Add Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *