• 425
  • 0

Dočekao nas je Slobodan (69), učitelj u penziji, kraj kazana u kome peče rakiju komovicu. Njegov sin Miodrag (38) je pčelar, zatičemo ga kraj košnica, dok se iz pomoćnog objekta oseća ljutina pindžura koji se tokom zime najčešće koristi kao dodatak jelima. O tome brine Slobodanova supruga Ilinka (62), penzionisana medicinska sestra.

Njihov drugi sin Stevica (41) i snaja Sunčica (39) su u obližnjoj njivi. Sa nekoliko radnika vredno beru papriku od koje će, u kućnoj radionici, napraviti ajvar sa zaštićenim geografskim poreklom. Stevičine i Sunčicine ćerke Teodora (16) i Sofija (11) su zadužene za poslove u kući.

U ovom domaćinstvu se godišnje proizvede dve i po hiljade tegli ajvara i to uglavnom za poznate kupce u Beogradu i Nišu. Stevica je vičan marketingu, pa nema problema ni sa plasmanom džemova od šipurka, šljiva i kajsija.

Proizvedemo dve tone pulpe od šipurka i još oko 500 kilograma džemova od drugog voća – priča Stevica čija porodica obrađuje hektar i po sopstvene i još dva hektara zemlje koju uzimaju u zakup. – Ranije smo se bavili sušenjem povrća i voća, ali od kada su stigli Kinezi i Indijci nismo uspevali da se uklopimo u njihovu cenu, pa smo odlučili da počnemo preradu.

U njihovom domaćinstvu sniman je spot kojim Turistička organizacija Srbije (TOS) već tri godine kroz hranu promoviše turističke potencijale cele zemlje. „Hrana sa dušom“ je slogan te kampanje koja je inspirisala Stevicu da se u potpunosti posveti promociji ukusa koji su specifični za jug Srbije.

Član sam svetskog pokreta „Spora hrana“ – kaže Stevica. – To je odgovor obrocima koje većina ljudi kupuje svakog dana na kioscima i u restoranima brze hrane. Pokret promoviše male proizvođače i tradicionalne proizvode iz 150 zemalja sveta i tamo predstavljam ajvar kao brend karakterističan za ove krajeve.

LESKOVAČKI AJVAR STEVICA je i član Udruženja „Leskovački ajvar“, koje je uz pomoć regionalne privredne komore zaštitilo geografsko poreklo svog proizvoda. Ajvar je, za naše uslove, skup ako se pravi samo od paprike, na tradicionalan način. Proizvođači se nadaju posebnom mestu u trgovinama i zajedničkom znaku po kome bi kupci lakše mogli da prepoznaju hranu zaštićenog porekla.

Pokret je najzastupljeniji u Italiji, pa je Stevica tako postao povrtar njihove ambasade u Beogradu, čije je osoblje poželelo da u bašti ima ovdašnje proizvode.

Brinem o 20 metara kvadratnih zemlje gde sam zasadio papričice, paprike, krastavce, paradajz, kupus i još mnogo štošta što gajimo ovde, a pošto je to strana teritorija prijatelji se šale da sam postao gastarbajter – sa osmehom priča Stevica. – Ambasador je prezadovoljan kako to izgleda, pa je upriličio i svečano otvaranje sa ministarkom poljoprivrede.

On kaže da svako ko je probao ajvar više ne može da mu odoli, ali je problem u tome što je malo stranaca koji su imali tu priliku. Zato je za ovogodišnji sajam turizma u Štutgartu, u saradnji sa TOS, pripremio 1.000 teglica ovog specijaliteta. Stevica, pored svojih proizvoda, uvek promoviše i selo u kome živi.

Mnogo je potencijala u Brestovcu koje mi ne umemo da iskoristimo, ali treba da se trudimo. Uz mnogo rada ne mora sve da bude baš tako crno – optimista je Stevica Marković.

Dok pričamo, njegov telefon ne prestaje da zvoni. Zovu ga poznanici i prijatelji iz cele Srbije. I oni su promoteri „spore hrane“ – futoškog kupusa, sjeničkog sira, rakije sa Gledićkih planina, homoljskog meda, pirotskog kačkavalja…

Add Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *